Broj je vjernika u prvoj Crkvi svakim danom rastao. Apostoli su neumorno propovijedali i potvrđivali svoje riječi brojnim čudesima. Na početku je većina obraćenika bila palestinskog podrijetla, ali kako su Židovi bili raštrkani po Maloj Aziji i istočnoj Europi, Evanđelje se širilo po svim krajevima gdje se govorilo grčki. Ti novi obraćenici, koje nazivahu Helenistima, potekavši iz tuđe sredine, imali su mnogo šire ideje i poglede od svoje braće u Palestini. Stoga se brzo stala očitovati neka napetost među tim dvjema skupinama.
Najprije ju je donekle umirio ugled apostola, ali je ipak došlo do sukoba kad su se Helenisti tužili zbog načina postupanja prema njihovim udovicama pri dijeljenju svakidanje hrane. Da riješe to pitanje, apostoli su zaredili sedam đakon s posebnom dužnošću da se brinu za red kod agapa, da dijele poklone vjernika i da nose Euharistiju bolesnicima te utamničenicima. Najugledniji i najenergičniji između njih bio je Stjepan. Tek što je počeo djelovati, istakao se revnošću i čudesima koja je Duh Sveti činio preko njega. On je navukao na se mržnju starih Židova zbog plemenite i smione slobode kojom je naviještao Evanđelje u svakoj prigodi. Tako jednoga dana, kad im je predbacio što su progonili proroke i ubili Pravednoga, oni mu nisu dali ni da završi, nego ga izvedoše izvan grada da ga kamenuju.
Za svoga mučeništva sv. Stjepan, prvi mučenik, molio je za svoje progonitelje među kojima se nalazio i mladi Savao. Povjesničar Danijel Rops ovako opisuje prvomučenika sv. Stjepana: »Preko trgova punih ljudi i preko stepeničastih jeruzalemskih ulica bijesna rulja gonila je na smrt jednog čovjeka. To je bio mlad čovjek – pun milosti i snage – čije je čelo odsijevalo mudrošću, smionošću, te koji je bio čudesno smiren. On je, ipak, dobro znao kamo ga vode: prema onom strahovitom mjestu, kamo su stoljećima dovodili buntovnike protiv zakona i žene preljubnice da u strahoti završe svoj život. On je išao u smrt kamenovanja, udaran, pogrđivan, s razderanom tunikom, licem išaranim od modrica; išao je naprijed ravnodušan prema bijesnim povicima, očima uzdignutim prema nebu, a usne su mu šaptale molitvu; izgledao je kao da više ne pripada ovoj zemlji, posvema već uronjen u vječnost. Prošlo je već nekoliko mjeseci kako je umro na jednom golom brežuljku blizu drugih gradskih vrata, na jednom od onih zapuštenih zemljišta kojima su bludili zapušteni psi i drugi grabljivci, takozvani prorok po naređenju narodnih poglavica i svećeničkih prvaka, razapet među dva razbojnika.
Sav je Izrael tada mislio da će to biti kraj i njegovu imenu i njegovoj sekti, o kojoj neće više nitko voditi računa, osim nekoliko usijanih glava, koje su se od vremena do vremena javljale u narodu obećanja, no samo za nekoliko tjedana, da ih onda posve nestane. Uvečer petka 7. travnja godine 30. nije bilo mnogo junaka koji su bili vjerni takozvanom Mesiji. Razbjegavši se, raspršeni, šćućureni po podrumima stanova i po grobljima, kakav su se usudili pružiti otpor presudi Velikog vijeća? – Nikakav! I ljudi reda su zaključili da je afera s Isusovim imenom zauvijek pokopana. No, činjenice su ipak opovrgle ta predviđanja. Veoma brzo, drugi dan poslije golgotske drame, pristaše Galilejca oživješe. Manje od dva mjeseca nakon one nesretne večeri, koje su svi prolaznici mogli vidjeti kako umire avanturista na drvetu, mogli su svi čuti na otvorenom trgu kako poglavica njegove ’bande’, po imenu Petar, viče na sva usta pred narodom: ’Ljudi Izraelci, čujte: Isus Nazarećanin, onaj isti koga ste usmrtili po rukama bezbožnih, razapevši ga na križ, taj čovjek kome je Bog pružio svjedočanstvo mnogim snažnim djelima, čudesima i znakovima, koja se dogodiše među vama – Njega je Bog učinio Gospodinom i Mesijom, to je Isus koga ste vi raspeli.’
