Dobro razmemo onu podravsku: I onda neš pil!

Kažu da Podravci rade juhu od rajčice tako da vodu uliju u crveni tanjur. Ovaj i slični vicevi o škrtosti pričaju se posvuda, samo se Podravce zamjenjuje Bračanima. Ako je doista u svakom vicu pola istine, to znači i da je pola neistina, pa prihvatimo tu istinu da je priča o podravskoj škrtosti barem upola neistinita. Zavirivanje u podravske kuhinje uvjerit će svakoga da Podravci možda jesu šparni, odnosno štedljivi, ali škrti nisu.
Koji bi škrtac osvajače gađao hranom, kao što su to, prema legendi, napravili Đurđevčani. Tijekom turske opsade u kolovozu 1552. u gradu je nestalo hrane. Ostao je samo jedan picok, kako Podravci zovu piliće. Ostali su i bez granata za topništvo. Na prijedlog domišljate starice, zapovjednik grada je top napunio posljednjim picokom i ispalio ga na Turke. Kad je to vidio tuski vođa Ulama-beg, odustao je od opsade jer je mislio da u gradu ima toliko hrane da se branitelji njome mogu razbacivati. Odlazeći, prokleo je Đurđevčane riječima:
“A vi tamo, pernati junaci, što picekima bojeve bijete, ime picoka dovijeka nosili! Picokima vas djeca zvala, a unuci vaši ostat će picoki”
I ostali su picoki. Do danas. No, Đurđevčani, a i ostali Podravci, umjesto da picoke slave, kao da im se već 460 godina osvećuju pa ih peku “na tihoj vatri”, dinstaju, kuhaju … Kokošja juha s rezancima uvod je u tradicionalni podravski svečani objed, a “picek na saft” uobičajeno glavno jelo. Pečenog piceka često nadjevaju hajdinom, odnosno heljdinom kašom. Heljda je zeljasta biljka koja daje plod sličan riži. Posebna vrijednost heljde, pa tako i heljdine kaše je sporo probavljivi škrob, koji postupno izaziva rast šećera u krvi pa je dobar za šećeraše i sve ostale ljude koji moraju paziti na unos kalorija. Nisu Podravci u prošlosti punili piceka hajdinom kašom da bi jeli zdravije, nisu tada ni znali za to, nego da bi imali više za jesti. Uostalom, oni su radili na poljima i sa stokom pa je malo tko imao problema s prevelikim unosom kalorija kao što gotovo svaki drugi čovjek ima danas.
A nisu ni piceki u prošlosti bili glavna podravska hrana. Najčešće su jeli ćušpajze, odnosno variva od krumpira, mahuna, graha, graška, zelja svježeg i kiselog, repe, krastavaca, tikvica…Tko je imao, u varivu je ukuhao i komadić suhog mesa, barem za miris. Suho meso kuhalo se i u pretepenoj juhi koja je često prethodila suhim objedima. Mnogi je pripisuju Međimurcima, no susjedi se obično svade oko dobre jabuke ako je izrasla na “meji”, a ne oko one koja daje crvljive plodove. Međimursko-podravska svađ znači da je i pretepena juha fino jelo.
Na masti se poprže kockice dimljenog mesa, doda se crvena paprika i protisne češanj češnjaka. Kad češnjak zamiriši ulije se goveđi temeljac, a potom ubace feferon, luk, sol, papar… Kuha se 20 minuta i pred kraj ulije “pretep”. To je pomiješano brašno, kiselo vrhnje i mlijeko. Pretepom se zgusne pretepena juha pa se pospe peršinom i posluži.
Među mesnim jelima, Podravci se ponose i sušenim jezikom koji poslužuju na pladnju sa sušenim buncekom te prgom, sirom od kravljeg mlijeka koji se začini crvenom paprikom, oblikuje u stožac pa malo podimi i posuši.
Prgica i pretep su slani “izložci” tradicijske zbirke podravskih jela sa smiješnim imenima u kojima prednjače slatkiši.
Kašnjaki su jedinstveni kolač od heljdine kaše, prosene kaše i stučenih suhih koštica bundeve. Svija se poput bureka ili savijače, a peče, opet poput bureka, u okrugloj ili četvrtastoj posudi. Može biti i slan, a tada je dobar i kao samostalni lakši obrok.
Vrtanji su kolačići od mekanog tijesta, nalik na poklopce od proncess krafni. Pet jaja i pet žumanjaka pomiješa se s tvrdim vrhnjem i brašnom. Nožem se uzima komad tijesta, prstima splošti u pravokutnik koji se zavije poput kiflića i zareže na nekoliko mjesta na vanjskom rubu. Ispeku se u zemljanoj posudi dobro namazanoj mašću, a prilikom pečenja oni zarezani dijelovi se podignu i rastvore pa vrtanji izgledaju poput cvijeta uzdignutih latica. Kad se ohlade, namaže ih se čvrsto stučenim preostalim bjelanjcima, pošećeri i vrati u pečnicu da se bjelanci osuše.
Bregovska pita podravska je inačica međimurske ili prekmurske gibanice, energetske bombe od masti, jabuka, oraha, grožđica, vrhnja, cimeta… Ako se vratimo na priču o škrtosti, mora se reći da škrti ljudi ovakav kolač ne rade.
Putrenjaki su pak kolači od dva tijesta, jednog s putrom i drugog bez, koja se više puta puta sukaju, preklapaju i ostave da počivaju (miruju). Konačno se nadjenu mljevenim orasima i šećerom ili pekmezom te ispeku.
Prkači i prkačeci sitni su su kolači od tanko razvaljanog pečenog tijesta koje se radi od brašna, masti, šećera i jaja te začini rumom, cimetom, klinčićem i(li) paprom. Tijesto se želešcima, kako Podravci zovu metalne kalupiće, reže u oblike srca, bebica, zečića, ribica…
A prave ribe? Iako im se kraj zove po rijeci, Podravci se baš nisu jagmili za šaranima, somovima, smuđevima, štukama kojima obiluju Drava i njeni rukavci… Tajna je možda u dravskoj nemani, tajanstvenom, nekoliko metara dugom biću o kojem su se pričale legende prije sto i više godina. Navodno je pred zoru i nakon sumraka izlazilo iz Drave ispuštajući čudne krikove pa se ljudi koji su živjeli uz rijeku nisu baš usuđivali prilaziti joj. S obzirom da Drava nije Loch Ness, teško je povjerovati da se u njenom koritu milijunima godina skriva neki dinosaur ili njegov nasljednik. Riječ je, najvjerojatnije, o velikom somu kakvih i danas ima u Dravi. A krici te nemani mogli su biti panična glasanja ptica koje je divovski som hvatao. Posljednjih godina oživjela je ta priča i kao turistička atrakcija. Organizira se lov na dravsku neman, ali ne udicama ili puškama, nego kamerama i fotoaparatima. Sudionici lova čamcima plove Dravom, natječu se u veslanju, kupanju, odbojci na prudovima (to su prekrasni pješčani nanosi koje je matica rijeke “izbacila” na obalu”), promatraju ptice i iščekuju neman moleći Boga da je ne dočekaju. No zato se izvrsno provode. I oni su rijetki gosti Podravine koji i pojedu ribu. Ako je uhvate, ispeku je na rašljama, ili skuhaju u fišu. Ostalim Podravcima i njihovim gostima je, čini se, najdraža je riba – prasica.
Imaju Podravci i vina. Mnogi će se na to nasmijati, kao što su se smijali zagorskim vinima, no sve je manje razloga za smijeh, a sve više za užitak u vinima ovoga kraja između Drave i Bilogore, te Ludbrega i Pitomače. Sade se tipične sorte kontinentalne Hrvatske – graševina, bijeli i sivi pinot, chardonnay, sauvignon, traminac, zeleni silvanac, rajnski rizling i moslavac od bijelih te crvene frankovka, crni pinot, zweigelt, merlot, cabernet sauvignon i daju vina koja mogu popratiti svako jelo. A Podravci kažu da su tako fina da već nakon nekoliko čašica Štef postaje Štefek, Joža Jožek, a Mara Marička. Danas se, dakle, u Podravini pije zbog veselja, a kako se i zašto nekad u Podravini pilo, opjevao je Pajo Kanižaj u legendarnoj pjesmi “I onda neš pil”. Spjevana je na tvrdom kajkavskom, ali bit ove priče o životu malog čovjeka s naših prostora sigurno će shvatiti i štokavci i čakavci.

Negda sam visoko letel, zdavnja sem bez kril!
I noge su mi strli! I onda neš pil!