Župa i Mjesto

Očitovanje Biskupskog ordinarijata u Varaždinu o misnim Nakanama

Presveta Euharistija je „najuzvišeniji sakrament” Crkve (usp. kan. 897) i Crkva njegovu svetost štiti najstrožim mjerama, koje obvezuju svakog vjernika – i klerika i laika, i to ne samo obvezujući ih u savjesti, već u određenim slučajevima i najstrožim mjerama čije kršenje pretpostavlja primjenu crkvenih kazni. Biskup je dužan nad tim najvećim svetinjama bdjeti i paziti da se održavaju svi crkveni zakoni, kao i da se u crkvenu stegu ne uvuku ikakve zloupotrebe (usp. 392). To u župnim zajednicama čini i preko službe župnika kojemu je u njegovo ime povjerena pastirska briga. Klerici su pak dužni u duhu poslušnosti izvršavati ono što im njihov biskup naloži (usp. kan. 273), a tako i vezano uz slavlje sakramenta, osobito Presvete Euharistije.

Temeljeno načelo koje je propisano crkvenim zakonom jasno određuje da svetu misu „svećeniku nije dopušteno slaviti više od jedanput na dan” (usp. kan. 905, § 1). Navedeni propis teško obvezuje svakoga svećenika, i stoga crkva jasno nalaže da je isključivo „prema pravnoj odredbi dopušteno više puta istoga dana slaviti ili koncelebrirati euharistiju”. U određenim slučajevima dopuštenje se daje po samome pravu (primjerice, Veliki četvrtak, Vazmeno bdjenje, Božić, Spomen svih vjernih mrtvih, slavlje mise s biskupom). Isključivo dozvolom mjesnog ordinarija (biskupa ili generalnog vikara) kada nema dovoljno svećenika i kad postoji opravdan razlog može se slaviti misa dvaput dnevno, kao i – kad to zahtijeva pastoralna potreba – triput nedjeljama zapovijedanim blagdanima (usp. kan. 905, § 2). Takav je slučaj primjerice kada običnim danom svećenik uz redovitu misu mora slaviti i sprovodnu misu, ili je, primjerice, radi veličine župe i broja vjernika, nedjeljom i zapovijedanim blagdanom potrebno uvesti i treću misu. Više misa od toga broja – do dva puta radnim danom i do tri puta nedjeljom i zapovijedanim blagdanom – svećeniku nije dopušteno slaviti. Kako ne bi bilo nejasnoća, Hrvatska biskupska konferencija odredila je: »Kao zapovijedani blagdani slave se: ‘Rođenje Gospodina našega Isusa Krista (Božić), svetkovina Tijela i Krvi Kristove (Tijelovo), Uznesenje svete Bogorodice Marije (Velika Gospa) i Svi Sveti. Ostali se blagdani slave kao nezapovijedani na vlastiti dan« (HBK, Direktorij za pastoral sakramenata u župnoj zajednici, bilješka br. 87).

Razlozi za takvo ograničenje su brojni, a Crkva ih već od 11. stoljeća navodi i strogo propisuje, prvenstveno kako se broj misa ne bi umnažao radi neprimjerenih i neprikladnih motiva, a koji mogu polaziti od samog krivog poimanja vrijednosti misne žrtve među vjernicima – smatrajući primjerice da se umnažanjem njihova broja stječe više zasluga, do činjenice da svećenici mise, zbog njihova broja, slave gotovo rutinski i u žurbi, bez istinskog doživljaja i ispravnog odnosa prema njihovom neizmjernom značenju 

Svaka sveta misa mora biti služena samo na jednu nakanu – dakle nakanu pojedinca ili obitelji koja je za tu misu dala prilog. To je prastari, častan, hvalevrijedan i za pojedine duše i Crkvu spasonosan običaj, te stoga crkveni propis stoga jasno određuje da se mora namijeniti toliko pojedinačnih sv. misa koliko ima pojedinačnih nakana za koje je dan i primljen, pa makar neznatan, prilog (usp. kan. 948). Nije nikada dopušteno bez ikakve razlike primati priloge za slavljenje sv. misa po posebnim nakanama, a zatim ih ujediniti u jednu nakanu bez znanja naručitelja te slaviti samo jednu sv. misu proizvoljno namijenjenu na tzv. „kolektivnu nakanu”. Mise na tzv. „kolektivnu nakanu” strogi su izuzetak ondje gdje nikako nije moguće udovoljiti velikom broju nakana, smiju se služiti isključivo dozvolom ordinarija i pod točno određenim uvjetima koje su propisani crkvenim zakonodavstvom.

Naprotiv, hrvatski su biskupi odredili: „Bilo bi dobro da svećenici odgajaju vjernike da ne naručuju samo tzv. „vezane mise” na kojima će oni biti prisutni i na kojima će se javno obznaniti njihova nakana, nego da daju priloge i za „nevezane mise”, koje će ordinarij predati siromašnim svećenicima i poslati u misije”. (HBK, Direktorij za pastoral sakramenata u župnoj zajednici, br. 110, str. 72-73.) U tome duhu je potrebno odgajati i vjernike.

Previous Article

DUHOVNI SUSRETI MLADEŽI ŽUPE BUDROVAC

Next Article

Budrovac: do kraja godine započinju radovi na izgradnji kanalizacije

You might be interested in …

Dan kruha i zahvalnosti za plodove zemlje u Budrovcu

„Nauči me skromnosti, kruhu moj..“ Učenici Područnih škola Budrovac, Čepelovac i Sirova Katalena, njihove učiteljice Olga Lazar, Silvija Topolčić i Martina Krajcar Baltić, roditelji učenika i svi mještani župe Budrovac obilježili su Dan kruha i […]

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *