Župna crkva uvijek je privilegirano mjesto okupljanja i zajedništva župne zajednice.
Dok postoji mogućnost da se – kada je to moguće osobito preko tjedna – vjernicima omogući slavljenje svete mise u filijanim crkvama, isključivo u skladu s gore navedenim odredbama, euharistija u slavlju nedjelja i najvećih kršćanskih blagdana, kao i pripadajuće mise bdjenja i obredi, slave se u župnoj crkvi jer su isti odraz jedinstva cijele župne zajednice.
Umnažanje velikog broja misa i na različitim mjestima u takvim prigodama ne održava povezanost Božjeg naroda koji ˝ jedno stado, jedan pastir ˝ ( Iv 10, 11 ). Nije zamislivo da župna crkva nedjeljom i blagdanima ostane prazna i bez misnog slavlja. Primjerice, u nekim je župama još zadržan lijepi običaj da vjernici u božićnoj noći hodočaste iz svojih sela u župnu crkvu na polnoćku.
Danas nije niti poteškoća, štvoiše, lijep je znak kršćanske brige i zauzetosti za bližnjega, da se pobrine da i moj bližnji koji možda nema mogućnosti poći vlastitim prijevoznim sredstvom, bude prisutan zajedno samnom u župnoj crkvi prigodom takvih slavlja.
Sama komocija bilo vjernika, bilo svećenika, ili pak smatranje da vlastita filijalna crkva ima prednost, ne može biti opravdanim razlogom da se zaobilazi župna crkva u takvim slavljima.